Razni autori navode, uglavnom usputno, vrlo rano pojavljivanje crkve u Cerni. Tako u Encyclopedia Croatica donosi podatak da crkva na ovom području postoji od već 12st., kao dio osuvačkog arhiđakonata (pečuška biskupija) kojemu čini krajnji jugoistočni dio. Uz crkvu u Cerni navode se još dvije crkve: u Gracu i Roždu. Ivan Jakšić, u svom seminarskom radu, navodi točnu godinu posjeta papinog legata župnoj crkvi u Cerni, točnije 1332g. te da je tada župnik bio Toma. Župnika Tomu spominje i S. Pavičić, točnije, da je papin legan nekoliko puta pohodio župu u Cerni te da je plaćen crkveni porez kao srednje jaka župa, a za polovinu manje nego župa Ivankovo.

Josip Buturac opisuje osuvački arhiđakonat ovim riječima: „Osuvački arhiđakonat obuhvačao je najistočniji dio slavonske Podravine, od Viljeva do Aljmaša, zatim se je uskim trakom spuštao preko Ivankova i Cerna a između Đakova i Vinkovaca, sve do blizu Save. Ovom su arhiđakonatu pripadale slijedeće župe: Viljevo, blizu njega Osuvak, Donji Miholjac, Valpovo, Osijek, Aljmaš, Laslovo, Martinci, Radovanci, Hrapkovo, Križevci, Ivankovo, Jarmina, Cerna, itd. Neke su župe vile jedna drugoj veoma blizu, a druge si ležale zbog šumovitih predjela u većoj međusobnoj udaljenosti. U darovnici Bele IV, iz 20. srpnja 1244.g., ugarsko-hrvatski kralj Bela IV navodi granice bosanske biskupije, te se tada prvi put spominje ime Cerna. Kako se granice navode do Cerne, zaključujemo da Cerna tada spada pod pečušku biskupiju.

Opći šematizam katoličke crkve iz 1974g. (uredio dr. K. Draganović sa suradnicima) navodi da se župna crkva sv. Mihaela Arkanđela spominje 1332., da je obnovljena 1650g., a proširena 1786g., te da se župa spominje 1332g.

Zaključujući iz materijala koje posjeduje, župnik Josip Plavšić u svom rukopisu piše: „može se zaključiti da je prvi spomen župe u Cerni u 12st., a prvi spomen župne crkve sv. Mihaela Arkanđela 1332g., te da je župa pripadala osuvačkom arhiđakonatu u pečuškoj biskupiji“.

Organizacija crkve pod turskom vladavinom

Kako se crkva u Cerni ne spominje u spisima nekoliko stoljeća, sudeći iz dostupnih dokumenata i radova, tek za vrijeme turske vladavine ovim područjem dobivamo mnoštvo informacija o organizaciji katoličkog života. Cerna je spadala pod Srijemski pašaluk, kotar Ivankovo, katoličko stanovništvo je (ostalo) mnogobrojno, ali zbog svoje vjerske opredijeljenosti morali su plaćati velike poreze te su živjeli u siromaštvu, kao građani nižeg reda. Upravo zbog siromaštva, župu u Cerni povremeno obilaze franjevci, a tek za 1595g. izvori spominju fra Luku Jurišića, koji boravi u Cerni pokušavajući organizirati katoličku vjeru. U Encyclopediji Croatici navodi se podatak da je papa Klement VIII 1598g., poslao istog tog fra Luku Jurišića da „uvede novi kalendar i ojača crkvenu organizaciju“, koji odabire Cernu kao središte tog djelovanja koje obuhvaća područje od Đakova do Nijemaca.

Poslije fra Luke Jurišića, iako postoje zapisi o svećenstvu, dolaze nepoznati svećenici. Tako se navodi da u Cerni poslije fra Luke djeluje svjetovni svećenik, kojega čak i 1618g. spominju da se sastao sa biskupom Petrom Katićem, koji je tada vizitirao ovu župu. Iza ovog svećenika nekoliko godina službu vrši nepoznati franjevac, te se 1624g. za svećenika navodi Ivan, iz zagrebačke dijaceze, kojega hvale po dobrom poznavanju latinskog jezika te se posebno navodi da je podoban za vođenje latinske škole. Upravo se ovaj navod kojega Petar Masarechi, vikar koji je obilazio ovo područje, može uzeti za prvi spomen škole u Cerni. Vikar Petar Masarechi u obilasku ceranske župe 1623g., navodi kako ova župa ima 1600 katolika te da obuhvaća 6 sela: Gradište, Papražje, Šiškovce, Rožd, Prkovce i Retkovce. Od 1650g. u Cerni djeluje Nikola Ivanović, za kojega se tvrdi da je bio stariji svećenik te je umro do 1660g.

Vikar Petar Nikolić u Cernu dolazi 1660g., obilazeći ova područja, te zapisuje da je ceranska župa povezana sa ivankovačkom, odnosno pretpostavlja da ceranci nisu u mogućnosti naći župnika te službu vrše ivankovački svećenici. Poslije 1660g. pa do oslobođenja ovih područja od turske vladavine nema više zapisa o crkvi i župi, ali budući da se odmah po oslobođenju navodi da Cerna ima svoju župu te se crkva Mihaela Arkanđela navodi kao jedina dobro sačuvana crkva na ovom području, crkva sv. Dianeša u Babinoj Gredi, crkva na starom županjskom groblju te crkva u selu Rožd (Retkovačko staro selo) se navode ali su u jako lošem stanju te se u njima rijetko ili nikako ne služi.

Župa Cerna nakon velikog rata za oslobođenje

Ovi krajevi pred kraj turskog gospodstva su pretrpjeli velika razaranja raseljavanja, mnoge crkve nestaju, mnoga sela se raseljavaju, ali za Cernu govore da je bilo najjače kršćansko naselje na obali Biđa. Crkva nakon povlačenja turske vojske, 1692g., se obnavlja, stavlja se novi krov te nakon 1700g. potpada pod franjevački šarengradski konvent. Župa Cerna potpada pod Vojnu Krajinu, od 1708g. župom upravlja fra Brno Soljanin.
Godine 1725. župa se preuređuje, te od dotadašnjih sedam naselja ostaju samo 4, odnosno, Cerna, Gradište, Šiškovci i Retkovci.

Posjet vizitatora u ime pečuškog biskupa (1729g.)

U ime pečuškog biskupa 20. lipnja 1729. obilaze župu Cerna kanonik Gabrijel Bačić i Andrija Natali, župnik u Nijemcima i ujedno vanjski vikar, a oni su između ostaloga zabilježili i slijedeće: Župska crkva posjeda Cerne, između rijeke Bosuta i Biđa s filijalama u Gradištu, Retkovcima i Šiškovcima, nalazi se pod vlašću Ratnog vijeća. Na kraju brda bila je nekad sagrađena velebna crkva od pečenih opeka, posvećena u čast sv. Mihovilu Arkanđelu, ali ju je zub vremena porušio s jedne strane, udaljena je od sela talijansku milju, a što je od zidova ostalo pokriveno je ujedno sa svetištem daskama, te još i danas stoji. U njoj je samo jedan žrtvenik, bez slike ikakvog sveca, no postoji konsekrirani (posvečeni) prenosni oltar i ima druge svete predmete (Ara in hac unica ullius sancti imagine, portatili tamen consecrato, et alio sacro ornatu est provisa). S.Sršan prevodi : U njoj se nalazi jedan oltar izrađen seljačkim načinom, jednostavno iz drveta bez ikakve slike, ali ima posvećen portal i druge potrepštine . Josip Plavšić tvrdi da izraz „portal“ ovdje ne bi odgovarao jer on znači arhitektonski ukrašena glavna crkvena vrata.
Josip Brusztle za vizitiaciju iz 1729g. navodi: Zvonik je od drveta, pokriven daskom, a ima zvono posvećeno od bosanskog biskupa Đure Patačića. Groblje je podignuto uz rijeku Bosut, koljem dobro ograđeno. Kao nadarbinu (op. a. svećenićka povlastica) ova crkva je imala livadu od pet kosaca. Onda je župom upravljao otac Luka Jeić iz Nijemaca( a Nemci), reda sv. Franje, iz šarengradskog samostana, koji je prvi u ovom mjestu vršio pastoralnu službu. Župska je rezidencija na brežuljku pokraj crkve, u istoj ogradi, sagrađena od drveta i njim pokrivena, ima 3 sobe, staju, podrum, itd. U kanonskoj vizitaciji, 20. 6. 1729. stoji zapisano da je crkva sv. Mihaela na brdu, jednu talijansku milju od sela. Ima jedan drveni oltar, zvono posvećeno od Đure Patačića (bosanskog biskupa). Groblje je uz Bosut. Ima 380 duša. Ova vizitacija se navodi kao prva službena iza odlaska Turaka.

Posjeta biskupa i vizitacija župe 1755g.

Juraj Klimo pečuški biskup, obilazeći 1755. ove krajeve prispio je 13. rujna u Cernu, o kojoj piše ovako: Crkva je u davnini nad opkopom (super fossato), a što S.Sršan prevodi: iznad nasipa podignuta od čvrste građe, a sa stropom od dasaka, obojenim raznim bojama, dobro sačuvana, isto tako dobro opskrbljena. Ima 3 žrtvenika (oltara), ukusno izrađena tokarskim radom i oslikana različitim bojama, sa čvrstim menzama. Veliki je oltar sa spomenutim zaštitnikom (sv. Mihael), sa strane evanđelja sa slikom Kraljice neba na nebo uznesene, sa strane poslanice sv. apostola Šimuna i Jude Tadeja. Tada je župom upravljao već četvrtu godinu o. Stjepan Brođanin, reda sv. Franje. Gotovo istim riječima opisuje to i zapisnik kanonske vizitacije.
1755. u kanonskoj vizitaciji piše da je crkva stara zidana, vrlo jaka, te da ima 3 oltara. Strop je ukrašen. Župna kuća u skandaloznom stanju, ako se ne popravi, urušit će se. Tri su filijale: Retkovci udaljeni 1,5 s., Šiškovci udaljeni 1 s., Gradište udaljeno 1 s. s drvenim crkvicama.

1757g. svjetovni svećenici preuzimaju župu od franjevaca

19. lipnja 1757. umro je posljednji upravitelj župe Cerna, redovnik franjevac Serafin Kašić. Iste godine u listopadu dolazi u Cernu biskupijski (svjetovni) svećenik Juraj Nikola Bišćan, porijeklom iz Osijeka. U maticama župe Cerna potpisivan je kao (Geor, ponekad Georgius Bischan) Đuro Bišćan. Teologiju je završio u Pečuhu te je 21.prosinca 1743. zaređen za svećenika, a u župu Cerna dolazi nakon što je službovao kao kapelan u Nijemcima. Službu župnika preuzeo je 23. listopada 1757. Ovdje je službovao samo 9 mjeseci, te je umro u Cerni 19. srpnja 1758. g. u četrdesetoj godini života. Pokopan je u crkvi.
Dr. Stjepan Sršan u Diakovensia 1993. donosi stanje u župi Cerna iz 1755.g. Navodi se da Cerna ima filijale Gradište, Retkovce i Šiškovce. Ukupan broj katolika je 2709. Upravitelj je župe Josip Skočelić s jednim kapelanom . Isti autor spominje ga i pod imenom Matija Skačelić.
Crkva u Cerni kako se navodi sagrađena je od čvrstog materijala, ojačana cementom, pod svodom, pokrivena daskama, ali je vrlo tijesna za puk i krov je loš. Ima jedan drveni zvonik već ruševan, te vrlo slab inventar.
J. Brüsztle na drugom mjestu piše da je 1758. došao u Cernu Matija Skačelić, rođen u Vinkovcima 1729., studirao u Pečuhu, zaređen za svećenika 1756.,te da je umro u Cerni 1773. u 45. godini života .
Josip Plavšić, proučavajući župske matice piše: vidimo da je od 1758. – 1773. u Cerni je bio administrator župe Matija Skočilić. Njegovo prezime i ime kod raznih autora zapisano je sa malim razlikama: Matihas Skrescich u mašinski tipkanom rukopisu iz Biskupskog ordinarijata u Đakovu, a po svoj prilici djelo Emerika Gašić, te stoji godina 1757 – 1773. 1758. Župnik Živko Kalajdžić piše Matija Skocsilics (Skočilić), župnik.

Pustinjaci 1767g.

U popisu pustinjaka koji su oko g.1767. živjeli u pečuškoj biskupiji, spominje se također i u ovoj župi jedan redovnik. Kod retkovačke je crkve, filijale ceranske župe, Matija Domčević iz Borovca u blizini Gradiške, obučen dozvolom pokojnog izvanjskog vikara Ivana Penića i ovdje uveden 1759. Živi od rada svojih ruku i milostinje vjernika, a dok služi ceranskoj crkvi prima hranu od župnika. Živi uzorno, potreban je za čuvanje kapele i posluživanje ceranskoj crkvi, koju je svojim nastojanjem i trudom velikim djelom podigao, te se i sada marno za nju brine.

Ujedinjenje bosanske i srijemske biskupije i daljnje vizitacije župe Cerna

U kanonskoj vizitaciji od 24. 7. 1782g. navedeno je crkva zidana, ali iznutra je slabo uređena te da krov ima rupa i prokišnjava. Crkva može primiti 300 osoba, nema orgulja a ima propovjedaovnicu. Krstionica je na desnoj strani pokraj oltara Majke Božje. Glavni oltar je sv. Mihaela, ima zidani žrtvenik, zatim desno oltar B.D.Marije, a lijevo sv.Šimuna i Jude Tadeja. Nema ispovjedaonice, te se ljeti ispovijeda oko crkve, a zimi u sobi. Sakristija je na desno u ruševnom stanju a zvonik je drveni sa 2 zvona. Postoji i treći zvonik koji se nalazi pored crkve obješen na gredama. Stoji i napomena: „Crkva se treba graditi nova, ili stara proširiti. U međuvremenu treba ju opravit“, što tadašnji župnik, Vinko Umiljenović, i čini, crkvu produžuje i povisuje te presvodi sa zidanim svodom. Spominje se i vjerski nemar.
Vizitacija iz 1782g. biljeći da župa ima 3132 stanovnika. Župna je kuća drvena, sagrađena per modum castelli u međurječju Biđa i Bosuta. Trula je iznutra i izvana, 3 sobe prema zapadu, 2 prema istoku, između njih kuhinja i uz nju smočnica i onda podrum, a nad njim 2 sobice. Prema istoku od podruma je vrt. Domaći vrt je prema istoku kraj vrata kud se ide u crkvu. Ima loza, drveća, od dvorišta do crkve je voćnjak i u dvorištu 2 hambara.
Kanonska vizitacija 22. 09. 1812g. donosi: : u Cerni je crkva zidana 13,5×4,5. Gore ima strukturu, popločena ciglom, pokrivena daščicama. Ima troja vrata, veća su prema zapadu, manja prema jugu a treća na sakristiji prema sjeveru. Izvana ima zidane stupove, koji podržavaju grede. Nešto je uzvišena nad rijekama Bosutom i Biđem. Ima 6 prozora, 3 oltara, propovjedaonicu, klecala, kor, orgulje. Josip Plavšić navodi da je ovo prvi put da se spominju orgulje u ceranskoj crkvi. Pod korom na desno je krstionica, na lijevo Božji grob. Crkvu je blagoslovio nakon obnove Stanković 29.9.1786. Krstionica je zidana. na glavnom oltaru je pečat biskupa Klime, drven je, razmjeran širini i visini svetišta. Na lijevo i desno su okrugli stupovi oslikani i posrebreni sa slikama sv. Trojstva. U sredini je slika sv. Mihaela. Ima 6 svijećnjaka. Drugi je oltar B. D. Marije sa slikom, sa pečat biskupa Berenya u ime Cienfuegosa kardinala i pečuškog biskupa. Prigodom vizitacije pečat je obnovljen. Treći oltar, ovome simetričan, sv. Šimuna i Jude sa pečatom biskupa Klime. Ispovjedaonice su dvije sa desne i lijeve strane oltarima i klecalima. Sakristija ima pod te se u njoj nalaze ormari sa crkvenim priborom : 3 kaleža, monstranca, ciborium, 2 fine kazule, crvena i bijela. Osim toga ima još 6 lijepih kazula, 3 plave te 1 crna, 2 malo starije, 2 plašta i dalmatike razne boje. Toranj ima crveno obojenu kupolu sa 3 zvona, 288,52 i 50 libr. Za zvonjenje se plaća 10 groša. Ako zvone 2 manja zvona, ne plaća se ništa.
Župni dom se gradi za vrijeme svećenika Stjepana Tadijanovića (1823.-1831g.) koji, uz neke nadogradnje i preinake služi svojoj svrsi i do danas.
Godine 1882. u školskoj spomenici ima podatak da su nabavljene orgulje te da su na Veliku subotu prvi puta su zasvirale u crkvi. Dozvolom Nj. preuzvišenosti biskupa Strossmayera održavana je sveta misa staroslavenskim bogoslužjem na dan sv. braće Ćirila i Metoda dne 5. srpnja 1882. Narod je oduševljeno taj svečani dan proslavio. Školska mladež je u crkvi pjevala pri sv. misi.
Zanimljivo je da kanonske vizitacije 1913g., 1923g. i 1931g. su jako kratke i samim tim donose jako malo korisnih informacija. Tako se navodi broj nekatolika, stanje orgulja i imena župnika koji služe u vrijeme vizitacija.

Veliko nevrijeme, gradnja novog zvonika i novih orgulja

Ljetopisu župe Cerna donosi da 26. listopada 1927g. se podigao se strašan ciklon kakav u ovim krajevima još nije bio, te da je nanio veliku štetu u poljima i selu te da je led koji je padao porazbijao gotovo sve prozore u Cerni i okolici. Navodi se i kako župnik Stjepan Holub dugo planira završiti radove na nedovršenom crkvenom tornju crkveni te da bi nabavio i veća crkvena zvona.
U lipnju 1928. pristupilo se popravku crkve i dovršilo krajem srpnja, ali samo djelomično i neukusno, a krivnjom građevinske sekcije i graditelja Degna iz Vukovara. Nacrt i troškovnik bio je površan i manjkavo, te je prema tome i nekvalitetno odrađen posao, no nabavljena su 2 zvona, manje teško 267kg i veće od 745kg iz Ljubljanske tvornice.
13. svibnja 1931g. odstranjene su sa kora stare orgulje, a stavljen harmonij iz Božjeg groba, nabavljen još 1907g.

Gradnja kapelice na Dobroj vodi

Povodom 1500 godina Efeškog koncila, na kojemu je Majka Božja proglašena Bogorodicom (14. i 15. kolovoza) po naredbi sv. Oca pape, sve župe u kojima se nalazi proštenište u čast Majci Božjoj mora održati i Euharistijski kongres. Tako da se u krenulo u obnovu prošteništa u čast Majci Božjoj na „Dobroj vodi“ u Cerni, kamo već 50 godina narod pohodi te svjedoči mnoga ozdravljenja. Navodi se da se stara kapelica srušila te je zamijenjena novom, bunar se produbio te izradio „mostić“. Za zidara se spominje Marko Kulić iz Cerne.
Par izvještaja iz novinskih publikacija tog vremena:
“Hrvatska straža” 1931.g. donosi izvještaj župnika Stjepana Dragašević iz Cerne o proslavi godišnjice (1500.) Efeškog sabora (431.). 14. i 15. kolovoza bili su za župu Cerna dani izvanrednog slavlja. Već uoči Velike Gospe popodne dolazile su procesije u velikom broju iz susjednih župa : Bošnjaka, Županje, Gradišta, Štitara, Retkovaca, Ivankova, Privlake, Rokovaca i Andrijaševaca sa svojim svećenstvom i zastavama, a tu su i vjernici iz filijale Šiškovci. Poslije obavljene večernje u 5 sati formirali su se vjernici po župama i u velikoj procesiji pošli na “dobru vodicu” gdje je podignuta nova kapelica na čast Majci Božjoj. Ovdje je najprije domači župnik održao prigodnu propovijed, a zatim je po preč. g. msgr. Galoviću, dekanu, blagoslovljena kapelica i kip Uznešenja Majke Božje. U 9 sati izloženo je Sveto Otajstvo do ponoći, a zatim je održana ponoćka. Mnogo se vjernika kako navečer, tako i sutradan ujutro ispovjedilo i sv. pričest primilo. Sv. mise redale su se od 6 sati svaki sat sve do svečane u 9 sati, koju je, kao i propovijed služio uz veliku asistenciju preč. msgr. i dekan Galović. Iza toga slijedila je teoforička procesija na kojoj je bilo najmanje 3000 duša. Popodne poslije večernje završila se proslava sa igrokazom (u župnom dvorištu) “Čudo Lurdske Gospe”, kojega su lijepo odigrali “Branimirovci” iz Bošnjaka. S tom uspjelom proslavom pokazalo se, da je u našem narodu još žive vjere, samo ju treba od vremena do vremena probuditi.
“Vinkovački tjednik” 25. 7. 1934. donosi: Na istočnoj obali našega “Bosuta”, koji teče kroz naše selo pronađen je prije 50-60 godina izvor, koji jednom uvalom teče u Bosut. Na izvor su naišli ljudi, koji su svoju zemlju imali u neposrednoj blizini, pa su se tim izvorom služili prilikom svojih poljskih radova. Višegodišnjom su uporabom te vode došli do spoznaje da se ćute neko zdraviji i svježiji. Kasnije se vodom iz potočića počelo služiti i pučanstvo, koje nije svoje posjede imalo u blizini potoka. Pučanstvo je pilo tu vodu, umivalo se, a počeli ju upotrebljavati i višegodišnji bolesnici našega sela, od kojih su mnogi ozdravili, te se izvoru počela posvećivati veća pažnja tako, da je izvor dobio konačno ime “Dobra vodica”. Godinama proširena je vijest o ljekovitosti “Dobre vode” na sve strane, te je svijet na istu hodočastio dovažajući bolesnike. Svojevremeno sazidana je na “Dobroj vodici” mala kapelica novcem, koji je svijet darivao u obliku “lemojzije” i doprinosima bolesnika, koji su od vode ozdravili. U narodu je poznato, da je od ove vode osim ostalih ozdravila jedna djevojka iz Vukovara, koja godinama nije mogla hodati, pa neki Bosanac, muslimana, koji je godinama trpio od besanice. Ovaj musliman molio je da mu se javi ako bi se na izvoru što gradilo tako, da i on uzmogne doprinijeti svoj obol iz zahvalnosti na ozdravljenju. Za vrijeme Khuenovog režima (1883 – 1903) istražila je stručna komisija vodu izvora i nakon što je ustanovljena njena ljekovitost, podvostručio se broj hodočasnika…

Kronološki popis svećenika u Cerni (podatke prikupio župnik Josip Plavšić)

Prije župnih matica :

1332. Svećenik Toma
1597. Fr. Luka Jurišić
1624. Ivan Horvat
1656. Don Nikola Ivanović
1708. P. Bernadin

Prema župnim maticama :

1725. Fr. Lucas Jelić a Nemci
1730. p. Martin Borovicza
1733. Fr. Franciscus a Baja
1735. Fr. Blaž Abramović
1736. Fr. Lucas a Nemci
1736. Fr. Grga Gašparović
1739. Fr. Nikola Leović
1741. Fr. Grga Gašparović
1742. Fr. Augustin a Ceszlakovczi
1747. Fr. Augustin a Vellika
1749. p. Nikola Chiurich
1751. p. Blaž Busnovglievich
1752. Fr. Stephanus a Brod
1756. Fr. Gašpar Kolčić
1756. Fr. Franciscus a Požega
1757. Fr. Andrija Lužančević
1757. Đuro Bischan (Biščan)
1758. Matija Skocsilics
1765. Matija Kolesarić
1773. Stjepan Lipljanić
1774. Vinko Umiljenović
1812. Tomo Porcsić, prepošt B.D.M.
1823. Stjepan Thadijanović
1832. Ivan Spaics
1838. Adam Critics, administrator
1839. Šimun Liposyak
1851. Ivan Ferber, adm. poslije župnik
1864. Mijo Adamović, adm.
1866. Mijo Anaković
1887. Stjepan Anšić, od 1898. dekan
1913. Krunoslav Holub
1929. Stjepan Dragašević
1938. Živko Kalajdžić
1960. adm. u zamj. Antun Kolarević, Rokovci
1961. adm. u zamj. Antun Jarm, Rokovci
1962. adm. u zamj. Antun Jarm, Rokovci i Ćiril Kos (18.4.1962 do 24.4.1962)
1963. Ivan Janeš, adm. poslije župnik i dekan
1972. Vjekoslav Harapin, župnik i dekan
1981. Josip Plavšić, župnik
1998. Ilija Aračić, župnik